Livno se dugo „kiselilo“ na mojoj putničkoj listi želja, pa iako sam imala veliku želju da ga obiđem nekako se nije poklopilo da to bude ranije. Moj prvi susret sa ljepotama ovog kraja bio je obilazak Cincara i divljih konja u januaru ove godine, a zatim sam ponovo u aprilu ponovila put u Livno, ali ovaj put zbog drugih atrakcija i ljepota ovog kraja vrijednih pažnje.
Brzi linkovi
Nego da se prvo vratim na ovaj januarski dan, tačnije na izlet na Cincar. Dan je bio predivan, rekla bih pravi proljećni bez oblačka na nebu iako hladno, onako hladno kako i dolikuje jednom januarskom danu. U Livno smo stigli negdje oko 10h ujutru gdje su nas čekali momci iz agencije čiji smo bili gosti i tu smo već doživjeli prvo iznenađenje – čakalo nas je oklopno vozilo sa gusjenicama, čiji naziv nisam upamtila, znam samo da sam prvi put vidjela tako nešto. Očekivano, sam put na vrh planine bio je avantura, nas preko 10 u pomenutom vozilu umiremo od smijeha i borimo se za mjesto do uskog prozora da snimimo i uslikamo nestvarne predjele kojim prolazimo.
Livanjski divlji konji
Ne znam koliko znate priču o divljim konjima koji naseljavaju vrhove planina oko Livna, posebno Cincara, ali evo ukratko ću vam ispričati. Danas oko 700 divljih konja slobodno hoda obroncima planina ovog kraja, ali oni nisu oduvijek bili divlji. Pojavom mehanizacije, kao i ratnim migracijama, domaće stanovništvo bilo je primorano da svoje domaće životinje pusti u divljinu, pa tako i konje koji su se snalazili sami po planini i danas ih ima u ovom broju koji sam navela. Moram priznati da je poseban osjećaj kad priđete ovim plemenitim životinjama, koje su zimi raštrkane po planini, a ljeti uglavnom grupisane na dvije-tri lokacije u blizini vode, pa ih tako možete vidjeti u velikom broju na jednom mjestu. Preporuka je svakako da ne idete sami u planinu, jer ih vjerovatno nećete naći ukoliko niste zaista dobar poznavalac iste. Za te potrebe najbolje je angažovati neku od brojnih agencija u Livnu koje vode ture na Cincar i znaju kuda se kreću konji i gdje ih najbolje možete vidjeti, te vas odvesti na neke od vidikovaca, koje će, sigurna sam, ostaviti na vas isti utisak kao i sam susret sa konjima.
Jedna od takvih lokacija je i vidikovac sa kojeg se pruža pogled, s jedne strane na Glamočko, a s druge na Livanjsko polje. Ne znam još uvijek kako je ljeti, ali zimi je ovaj pogled zaista spektakularan i nešto što ću pamtiti cijelog života. Tu smo na jednoj čistini zapalili logorsku vatru i roštiljali, zagrijali se rakijicom i probali čuveni livanjski sir, družili se i uživali maksimalno, što je još jedna od prednosti kad idete sa lokalnom agencijom koja ovo sve organizuje i priredi.
Moj drugi odlazak u Livno desio se početkom aprila mjeseca u okviru samostalno organizovanog putovanja po sjeveru Hercegovine, a bio je posvećen obilasku izvora rijeke Bistrice poznatijeg pod nazivom Duman, a najviše Rimskom mostu na krivudavoj rijeci Šujici, koji administrativno pripada opštini Tomislavgrad ali s obzirom na to da je sve blizu jedno drugog, svrstala sam ga u naslovu pod „Livno i okolinu“, nadam se da mi neće zamjeriti čitaoci iz Tomislavgrada. Ono što moram reći jeste da smo na tom putu ponovo sreli divlje konje, ali ovaj put na livadi neposredno uz glavnu cestu, gdje znaju često sići sa planine, pa je potreban dodatan oprez vozačima koji prolaze ovim putem. Na kratko smo uživali u ovoj nesvakidašnjoj pojavi i nastavili dalje prema mjestu Šujica.
Istoimena rijeka Šujica protiče Duvanjskim poljem…
Rimski most na rijeci Šujici potiče iz I vijeka, što mi jednako nevjerovatno zvuči kao što mi je nevjerovatan bio i prizor koji me tamo dočekao. Most već 2000 godina odolijeva zubu vremena i premoštava jednu od najkrivudavijih rijeka u Evropi koja iz vazduha izgleda zaista spektakularno! Rimski most se još naziva i Galečka ćuprija, a tačna lokacija je mjesto Šujica, koje se nalazi između Kupresa i Livna. Istoimena rijeka Šujica protiče Duvanjskim poljem i njen tok je dug 40km, a područje ovog naselja bilo je u davna vremena strateški veoma važno, jer je ovuda vodio put iz Solina prema unutrašnjosti Dalmacije. Kažu da je Šujica dobila ime po repu raka, u narodu poznatom pod nazivom „šuja“, što govori o tome da u ovoj rijeci, osim lipljena i pastrmke, možete pronaći i riječnog raka, a što opet govori dovoljno o čistoći same vode.
Put do centra Livna…
Put nas dalje vodi prema centru Livna, gdje se na samo jedan kilometar od njega, nalazi jedno od zaista najimpozantnijih izvorišta neke rijeke, a to je izvor rijeke Bistrice ili Duman. Iz visoke strme stijene šiklja voda u vidu malih ali snažnih slapova, i pravi rijeku Bistricu, koja na prvi pogled najviše podsjeća na izvor rijeke Bune u Blagaju. Za Duman se pretpostavlja da je kolijevka života na području grada Livna, a u njegovoj neposrednoj blizini podignuta je stara srednjovjekovna utvrda – Bistrički grad.
Ispod samog izvora, samo stotinjak metara niže, postoji i nekoliko vijekova star most, koji najvjerovatnije potiče iz doba osmanlija. Poznat je u narodu kao Most na Dumanu, ali postoji i manje korišten naziv – Firdusov most. Ne postoje tačni podaci o njegovoj gradnji, ali se po njegovim arhitektonskim karakteristima pretpostavlja da je iz XVII vijeka, a po narodnom predanju izgradili su ga kožari, čije radionice su bile u neposrednoj blizini ovog mosta. Iako kažu da ovaj most nije bio graditeljski najvrijedniji, jedini je na rijeci Bistrici koji se sačuvao i koji i dan danas odolijeva zubu vremena.
S obzirom na to da sam Duman uporedila sa izvorom rijeke Bune u Blagaju, moram reći da, za razliku od izvora Bune, ovdje ne postoje restorani i kafići, već je izvor okružen privatnim kućama i teresama, tako da ćete ostati uskraćeni za uživanje u ručku ili kafi pored ovog mjesta (osim ako ne poznajete nekog od domaćina ili ne dođete ovdje na piknik), ali ponoviću da je centar Livna zaista blizu, tako da u tu svrhu možete iskoristiti ovu prednost.
